O meni

Julijana Rodić Ozimec                    samostalna izložba

„Mislila je da je hrast, a ne breza...“

            Julijana Rodić Ozimec nosi svoje zlatarske artefakte na ogled, raskriljuje svoju umjetnost, daruje sebe zajedništvu duša, simboličkih svjetova i misaonih oprečnosti. Želja za prihvaćanjem često biva prikrivena raznovrsnim zaštitnim slojevima verbalne komunikacije u kojoj se, manje ili više spretno, utječemo standardnim obrascima uljuđenih formula i/ili citata. Što više upoznajem značaj habitusa Julijane Rodić Ozimec, to sam jače uvjerena da je, jednako uvjerljivo i vjerodostojno, moguća i drugačija igra s poretkom riječi u simboličkoj sadržajnosti: „Mislila je da je breza, a ne hrast“. I dok je njezino krhko žensko tijelo spregnuto u treperavim kretnjama i gestama (poput nježnosti breze), duša i misao hrle iz postojane čvrstine pogleda i upravljaju moćnim rukama (poput snage hrasta). Životvorna i stalna, kreativna sinergija jedinstvenog bića koje se očituje u krilu umjetnosti, zlatarskog zanata, u međašima prirodnog i društvenog...

           Julijana Rodić Ozimec rođena je 22. ožujka 1967. godine u Zagrebu. Srednjoškolsko obrazovanje završila je u Kemijsko-tehnološkom obrazovnom centru nakon kojeg je upisala studij filozofije i španjolskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Potječe iz poznate zlatarske obitelji Rodić pod čijom paskom stječe prva saznanja o plemenitim kovinama i zlatarstvu uopće. Obitelj i školovanje omogućili su joj ulazak, stalni rad i kreativni razvoj u čudnovatom svijetu dizajniranja i izrade nakita. Svoji prvi par naušnica Julijana Rodić je izradila već kao šestnaestogodišnja  djevojka. Na određeni način, upravo se 1983. godina izdvaja kao vrijeme u kojem se formira odluka o životnom pozivu, radu u zlatarskoj struci. Autoričin izbor profesionalnog djelovanja nije nimalo jednostavan: drevna zlatarska znanja, vještine i stvaralaštvo još i danas pripada muškarcima, pa se u tom „muškom zanatu“ rijetko koja žena može i uspijeva izboriti za društveno priznatu poziciju. Još su i sada čvrsti i „sigurni“ zidovi zlatarskih utvrda što ih kroz povijest podigoše muškarci; u ponekoj skromnoj izbi tek se kadšto dopusti samozatajno prebivanje i rad zlatarski obrazovanoj i kreativnoj ženi; ta se tvrdnja, dakako, odnosi na javna priznanja i strukovni status kao i na dozvolu/stjecanje članstva u domaćim udrugama zlatarsko-umjetničkog profila ili primijenjenih umjetnosti (s izuzetkom „priučenih“dizajnerica nakita i/ili strukovnom obrtnicom).

            Kovanje plemenitog metala je jedna od najtežih zlatarskih tehnika u kojoj se očituje stupanj umijeća i drugih zlatarskih vještina u oblikovanju nakita. Upravo je u tom slogu kreiran autoričin nakit, pa  na izvjestan način, kovanje predstavlja njezin svojevrsni „zaštitni znak“. U tehnici kovanja srebra i/ili zlata, kao bazičnom ili pak dominantnom među drugima, autorica oblikuje naušnice, ogrlice, privjeske, broševe i prstenje. I najpažljivija vizualna analiza njezinih zlatarskih i umjetničkih artefakata potvrdit će finoću i „lakoću“ izvedbe, dotično, impresivno poznavanje zanata - „mušku snagu“ vješte i nježne ženske ruke. Dakako, kovanju su pridružene i određene zanatske tehnike izabrane za definiranje oblika pojedinih primjeraka: rezanje, cizeliranje, poliranje, ulaganje različitih transparentnih brušenih dragulja i bisera, koralja, sedefa, tirkiza, lave... Promišljenom i osviještenom kombinacijom raznovrsnih tehnika i dodatnih dekorativnih sastavnica, unikatni autoričin nakit pretočen je u ekskluzivne forme, u vibrirajuću plastiku blisku i razumljivu intimi duše ponaosob. U dosluhu s tim i takvim nakitom, autorica živi u znakovitosti i sljubljenosti drva života – i hrasta i breze. Volumen forme naglašava i perfektna čistoća oplošja bez obzira na njegovo krajnje idejno rješenje koje se zrcali i u vidu uglačane jednostavnosti i/ili pak izvjesne nedešifrirane poruke što ju je ostavila plitka gravura, dotično, trag malog zlatarskog dlijeta.

            Izloženi nakit nedvojbeno se izriče jedinstvenim autoričinim stilom. On ne pristaje na varijacije poznatog nakitnog stvaralaštva suvremenih domaćih umjetnika i zlatarskih obrtnika, ne koketira s reminiscencijama umjetničkih razdoblja, ne podilazi jeftinoj pomodnosti. On predstavlja gibanje i procese rađanja i opstanka, apelira na strune duha, simbolizira neotkrivene svemire, sublimira... O tomu govore, svaki za sebe posebno ili svi zajedno (označeni autorskim pečatom), nazivi sadržajnih i kreativno-izvedbenih „ciklusa“ u kojima je oblikovana pojedina vrsta predmeta: Praoblici, Natura, Jedra, Zmajevi, Zavojnice, Idealan grad (3 skulpture)... U njihovom krilu počiva nakit kojemu je majka i kuma podarila ime nošeno čudima autorske fantazije (Motivi, Nas 7 zajedno, Skuti, Ptice selice, Klaun...). Tajne i tajnovitost vlastite intime autorica diše tajne i tajnovitosti vlastitih svjetonazora, osjećanja, želja i nemira. O njezinom opusu, u slici i riječima, možete prići još bliže - posredstvom Interneta (www.Jor-art.net). Najzorniji je, ipak, sam konačni predmet njezina zlatarskog stvaralaštva, umjetničkog oblikovanja i vrutaka kreativne inspiracije. Čarolija magične moći autorskog nakita uvijek ponire i izvire u slobodi i susretanju različitosti žića, simboličkim sadržajima, osjećajnim i spoznajnim interpretacijama u datom vremenu i ozračju. Autoričine kreacije korespondiraju s tim i takvim senzibilitetom i poštovanjem spram samosvojnog ostvarenja. Ako istinski želimo, onda doista i možemo biti Jedno u Mnogomu i Mnogi u Jednomu. Unatoč recesiji, oslobođeni od bahatosti i zavisti, ipak možemo nesmetano uživati u djelu sazdanom od srebra, zlata, kamena – zahvalni sigurnoj ruci autorice.

               Čestitam autorici!

U Zagrebu, mjeseca svibnja, 2010.                                          

               Ivanka Ivkanec